PUTNIČKA

Lipanj 13th, 2012

PUTNIČKA

Nalazite se u situaciji da imate 22 godine, diplomu prvostupnika novinarstva u džepu ( i nije Bog zna što, ali je diploma), 12. lipnja je, sjedite u autobusu iz Zagreba za Split i pišete ove gluposti i na stolu vam je otvorena ponuda za nastavkom diplomskog studija na vrlo dobrom sveučilištu u Rimu. Ispred vas je 3 mjeseca ljeta, more, materina spiza, cura, ekipa i posjet Rimu radi dogovora o prebacivanju. Idealna situacija zar ne?

Idealna za ljude koji razumno razmišljaju, ali ne i za osobu koja ovo piše i gleda isključivo očima srca. U Zagreb sam doselio iz Splita, za mene najlipšeg grada na svitu, prije tri godine. Sumnjičavo i s predrasudama sam se odlučio za ovaj potez jer zna se koliki je ponos u nas Splićana. Došao sam u Zagreb i prvu godinu prove u stanu jer nisam dobio dom. Smještaj je bio vrhunski, svega 300 metara od faksa, ali mi nije bilo prijatelja i ekipe iz Splita. Po završetku prve godine zaključio sam da Zagreb i nije toliko loš i da ću izdržati još minimalno dvije godine jer sam ipak upoznao par dobrih ljudi na faksu. Najvažnije mi je bilo ne razočarati roditelje koji teškom mukom plaćaju moj studij. Iduće godine sam dobio dom i doselio sam se na Savu. Nikad mi nisu bile jasne priče starijih „Sava je zakon!“, „Na Savi je ekipa!“. Mislim se, pa kako Sava može bit zakon? Niti ima mora, daleko je od centra, blizu je rijeka i krcato je mušica. I kakva je to čuvena ekipa u kojoj Dalmatinci nisu većina? Sve moje sumnje ishlapile su u samo prvih par sati života na Savi. Upoznao sam cimera kojeg ne bih promijenio za ništa, ne zato šta je iz Splita nego zato što smo se složili kao da se znamo cili život, a prvi puta smo se vidjeli baš na Savi. Ni pola sata nije prošlo, susjedi su počeli kucati. Neki su tražili cukra i soli, a neki su samo molili da ih se ne prijavi ako budu malo bučni. Od svih tih običnih situacija razvila su se prijateljstva koja će nadam se trajati do kraja života. Nećemo o imenima, ali  desetak ljudi koje sam upoznao na Savi su mi nešto najbolje što mi se zadnjih godina dogodilo. Tu sam počeo svijet gledati otvorenijih očiju. Različitost naglasaka, izgleda i ponašanja mi je od prvotne skeptičnosti postala simpatična (iako mi još uvijek purgerski nije najbolje sija). Jednostavno rečeno to je Sava. Tako različita, a tako ista. Različita prezimena, naglasci, stilovi, visina, boja kose, a isti studenski problemi i ono nešto u dubini srca što nas sve veže, a to je Hrvatska.

E da, dvije godine su proletjele, ali su uspomene ostale i nikad neće nestati. Na Savi jednostavno ne može biti dosadno. Ukoliko se pojavi i tračak dosade jednostavno se spustiš na ulicu i nema šanse da ne sretneš nekog poznatog koji čini baš isto što i ti, traži nekog poznatog. Pjesme i smijeha nikad ne nedostaje. 4000 duša iz svih krajeva Lijepe naše djeluje skladno poput velike sretne obitelji. Ta obitelj svakog svakog prihvaća. Svak’ može pronaći nešto za sebe. Ali jedno je pravilo jasno, tužne osobe na Savi ne postoje. Ta tuga ishlapi brzo koliko i Hajdukova nada na početku svakog prvenstva da osvoji titulu (ajde da i jednu na svoj račun bacin). Primijetio sam i promjene u svom ponašanju i svakodnevnici. Put od tramvaja do paviljona trajao je svakog dana sve duže i duže jer se lista prijatelja iz dana u dan povećavala, a sa svakim valja prozborit dvi-tri pametne.  U proljeće i ljeto klupice su pune, igra se balun, zimi se gruda i skliže, red u menzi je uvijek tu, a ne nedostaje i spački svojim cimerima i susjedima. U ove dvije godine sam doživio i što većina stanovnika Republike Save. Skupio sam prijavu(e), popio koju više i promašio paviljon, proveo cijelu noć svirajući i pjevajući na klupici, ali također proveo i noći u (m)učionici. Samo Sava spaja ugodno s korisnim. Sava me naučila i kako od ničega napraviti nešto, naučila me dijeliti, radovati se svačijem uspjehu i položenom ispitu. Naučila me i kako potrošiti domarinu na izlaske pa do kraja mjeseca gledati promaju i nestašicu u novčaniku. Sava me naučila samo dobrom, naučila me tuđe poštovati, a svojim se dičiti. I vjeronauci u don Damira, i moja Udruga Splićana i zajednički roštilji, i kava u Roka, i brojne akcije u kojima sam sudjelovao sve su plod te iste Save.

Shvaćate li sad problematiku one idealne situacije i mogućnosti odlaska u inozemstvo i rješavanja životnih problema? Ta idealna situacija se pretvara u solidnu situaciju jer mi je Sava toliko prirasla srcu da mi je sve teže otići u Split i sve mi je teže otići u Rim koji je opcija koja se u normalnim okolnostima ne odbija. Tegleći torbe put tramvaja kroz glavu mi je prošlo da je to možda posljednji put da prolazim kao student tom cestom. Možda više nikad neću proći ispod volata po sklizavim pločicama, pokraj dućana, kroz prolaz između drugog i trećeg. Možda više nikad neću petkom čekat uru vrimena u redu za menzu, prelazit semafor šest godina i u ponoć otić na topli na okretište. U dubini duše jednostavno ne želim da ova čarolija prestane.

 

Malo sam odužio i upilao, ali sve ovo pišem vozeći se u autobusu  za kući gdje me čeka sve ono što mi nedostaje i što volim. Ali odsada za mene postoje dvije kuće. Dva mjesta gdje sam uvijek dobrodošao. Bogu ću prepustiti da odluči šta je bolje za mene. Opcije su dvije, ili će se čarolija nastaviti još dvije godine u stvarnosti, ili ću tu čaroliju jednostavno doživljavati tijelom daleko, a srcem uvijek blizu. Ali jedno je sigurno, spomen Save će uvijek izvlačiti osmijeh na moje lice, Sava ima dušu, e-sava će se čitati i kad završim fakultet i barem jedno moje dijete će studirati u Zagrebu i živjeti na Savi da mi zna kazati što ima nova kod kuće. Zauvijek ću Bogu zahvaljivati što mi je omogućio dvije godine života na Savi. Nikad neću dopustiti da se govori protiv Save, a najbolji argumenti će mi biti iskrena prijateljstva i žive fotografije zakopane u mome srcu i mislima. Evo upravo prolazim drugi kliški tunel i pogled mi puca na Split. Divan prizor i prekrasan osjećaj.

 

Matej Sunara

Komentari

Comments are closed.