Putovanje u Beograd 2011.

4. Prosinac, 2011

Gdje, kako i zašto?
U Beograd. Busom. Zato jer smo cool.

Pa počnimo…
Kada smo u 10. mjesecu pitali članove udruge gdje bi željeli ići na zajedničko putovanje – u Beograd ili u Sarajevo, mišljenja su bila podijeljena pa smo stoga odlučili provesti internetsko glasovanje kako bi glas naroda donio konačnu presudu. Nakon tjedan dana narod je odlučio – ide se u Beograd. Neki i nisu bili oduševljeni rezultatom, ali nema veze, život ide dalje – ”izabrao sam život”, rekao bi Renton, a mi svejedno idemo u Beograd.
Bacili smo se na posao prikupljanja ponuda za naš prvi kolektivni odlazak izvan granica Lijepe Naše, pa smo tako svakodnevno iznova vagali opcije: više ili manje razgledavanja, više ili manje slobodnog vremena, samo u Beograd ili bismo svratili i u Novi Sad.
Morio nas je niz dilema, ali vremena su teška, para se nema, a mi bismo uživali.
Tako je, napokon, nakon dana i dana telefonskih razgovora, različitih agencija, puno i previše zainteresiranih, došao dan kada je pred autobusom na zagrebačkom autobusnom kolodvoru stajalo 28 junaka, mahom neispavanih, ali avanture željnih lica. Ostavivši Zagreb za leđima, krenuli su u prvi dan naše pustolovine – na 400 kilometara dugačak put prema istoku.

Nakon što su jedni malo „ubili oko“, drugi malo popričali, neki odigrali pokoju partiju trešete, a neki oprali grlo istarskom medicom (ali, pssst, nismo vam to rekli) naš vozač, naš Brat, sigurno nas je, u rano poslijepodne, iskrcao pred naš privremeni beogradski dom. Naš smjeli vodič nas je razmjestio u sobe, dao nam malo odmora, preporučio gdje da kušamo poznate Karađorđeve pljeskavice, punjene ćevape i ine specijalitete, te nas odmah potom odveo u šetnju Knez Mihajlovom ulicom do boemske četvrti zvane Skadarlija. Ono čega će se većina prisutnih prvog sjetiti jest hladnoća koja nas je pratila u razgledavanju i želja da se što prije sjedne u neki kafić kako bi se popio topli kofeinski napitak, dobro, lažem – hladno i okrepljujuće pivo.

Nakon toga, većina junaka je u slavnoj „Skadarliji“ otišla u glasoviti restoran ”Dva jelena”, što će, vjerujem, pamtiti još dugo – što zbog hrane, što zbog „Vela Luke“ koja je u samom srcu Beograda bila svirana samo za njih.
Nakon poštenog obroka te punih trbuha i trbuščića, došlo je vrijeme da obavimo ono zbog čega smo se zapravo i otisnuli na cestu – za večernji izlazak. Hm, gdje da idemo? Hmmm, a gdje se mi nalazimo? U Beogradu? Pa kakvo je to onda pitanje?!

Iako izlasci nisu bili planirani na razini grupe i svatko je mogao ići gdje god mu srce poželi – a ruku na srce, u Beogradu ne manjka izbora – velik broj putnika ipak se držao na okupu, pa su tako, ne razbijavši dalmatinsko jedinstvo, zajedno krenuli prema „Teatru“, jednom od najelitnijih disco-klubova u gradu. Na ulazu nas je odmah dočekao man in black s nesvakidašnjim pitanjem za našega predsjednika: „Imate li oružje“, upitao ga je, a potom nas svih uputio pod budno oko detektora metala. Uspješno položivši prvi Herkulov zadatak i prešavši prag mjesta gdje se okuplja sama krema susjedne nam države, dočekao nas je osjećaj kao da smo zakoračili u kakav film – hostese vas prate do vaših stolova, svuda oko vas crveni zastori, plesačice, konobari u odijelima. Vrlo brzo shvatite gdje ste došli kada vas za bocu votke traže 120 eura, ali za cijene se ne mari dok vam pozornost otimaju lijepe domaće dame sa značajnim dekolteima, te visoki, crni i zgodni dečki. Teško je to pisanom riječju predočiti – to jednostavno morate doživjeti. Jednom riječju – teatar! Konfeti, baloni, plesačice i silikoni – za većinu ljudi san snova. Mada beogradski taksiji slove za jedne od najjeftinijih u regiji, svih koji planiraju posjetiti srpsku metropolu pozivamo da se odazovu konzultacijama kod nekog od naših junaka koji su taxi, umjesto 250 dinara, uspjeli platiti 2500 dinara.

Dan drugi. Rano ustajanje nije baš razveselilo pospane studoše, ali se većina ipak uspjela izvući iz toplih kreveta našeg hotela, pred kojim nas je dočekao naš vodič u pratnji ljupke beogradske kolegi(ni)ce Kristine, koja nas je odvela u razgledavanje stare gradske jezgre, tvrđave Kalemegdan i svakojakih arhitektonskih znamenitosti grada. Eh, da, ne smijemo zaboraviti pohvaliti neke od suputnika koji su u svega dva dana bez problema uspijevali savladati ćirilično pismo s kojim je većina muku mučila vidjevši u njemu vizualnu barijeru u komunikaciji. Poslijepodnevni je raspored za nas junake bio individualan, neki su otišli dalje u razgledavanje, neki posjetili neke znance, dok su neki sa sobom ponijeli dalmatinski duh te su neumorno odmjeravali snage u trešeti, u toplini sobe 425 gdje im je društvo pravilo domaće, Jelen pivo.

Noćni život u Beogradu poprilično je različit od istog u Hrvatskoj – ulasci u diskoteke nalikuju na scene iz američkih filmova, gdje pred vratima čeka kilometarska kolona, a to smo, na našu žalost, osjetili na vlastitoj koži. Tako vam je to – zla kob nas je razdvojila, pa su dalmatinski sokolovi i sokolice bili raštrkani po mnogo beogradskih lokacija privlačnih mladima – ovisno o glazbenom ukusu. Bilo bi previše da vam sve to sada prepričavamo, ali nemojte se ustručavati nekoga od njih zaustaviti da vam o tome priča, jer svačega ćete se naslušati.
Što smo iz našeg čekanja u repu naučili? – Nikud bez rezervacije. Povedite se našim iskustvom kako ne biste cvokotali sjekutićima na beogradskoj zimi.
Druga je noć za većinu nas bila kobna, pa je tako sutrašnje jutro bilo rezervirano za detoksikaciju, sabiranje dojmova, a za stanare sobe 425 za igranje trešete do popodneva. Naravno, ponovno uz Jelen pivo (ovo im je već druga besplatna reklama, pa ih molimo, ako ovo čitaju, da sukladno tome pošalju neku crkavicu na račun naše skromne udruge. op.a.).

Iscrpljujući, treći dan, učinio je naše junake gladnima, pa su se čoporativno zaputili na finu večeru u jedan od ponajboljih beogradskih restorana. Večer na koju nitko nije imao ni najmanju zamjerku, obilježenu božanskim osjećajem sitosti i zalivenu dobrim vinom. I znate što? Ponovno nam se pjevalo. Ovog puta za nas je svirana Cesarica, a kao dokaz da su Hrvatice ipak najšarmantnije cure na svijetu imamo činjenicu da je svaka od cura za našim stolom na poklon dobila crvenu ružu od grčkog turista na istoj lokaciji. Još nešto, moramo vam napomenuti da nisu samo cure bile te koje su osvajale, jedan od naših junaka je bio pozvan na ples od poprilično starije dame, ali nimalo staroga duha.

Posljednji noćni izlazak naši su junaci proveli u klubu Cinema, za koji vam ništa drugo ne možemo reći nego savjetovati vam da ga nipošto ne propustite posjetiti ukoliko se ikada nađete na beogradskim ulicama. Noć za koju slobodno možemo reći da je bila vrhunac naše male avanture. Nakon samo par sati došlo je vrijeme napuštanja hotela, što se poklapalo s trenutkom kada su naši putnici klonuli tijelom i duhom. Odbijen je prijedlog da se ide u daljnje razgledavanje, a umorna su lica molećivo tražila povratak u Zagreb.

I tako smo se, četvrtoga dana naše pustolovine, u 17:00 sati, ponovno našli na mjestu gdje je sve počelo – na zagrebačkom autobusnom kolodvoru. Jedan po jedan, napustili su junaci naše prijevozno sredstvo te su se, iako umorni, sa smiješkom na licu vratili svojim studentskim obvezama.

Antea Britvić