Crtica o piciginu

21. Veljaa, 2012

Splet okolnosti me nakon višetjedna izbivanja zbog studentskih obaveza vratio iz Zagreba u Split. Sredina je ožujka. Iz autobusa sam izašao u ranu zoru, a sunce je već poprilično ugrijalo zrak. Kratki rukavi i trikvarte već su normalna pojava na ulicama. Dućani se i u te rane sate  pune ženskom populacijom u potrazi za sandalicama i haljinicama. To je pobilo onu moju tezu da se Splićanke ne izvlače iz kreveta do podne. Očito je šoping taj čudotvoran doping za ustajanje. Opet sam se prisjetio onog osjećaja nošenja sunčanih cvika koji je u Zagrebu gotovo i zamro. Poslije ručka sam klasično otišao na kavu s ekipom. Lijepo vrijeme nas je odvuklo u Žbirca na Bačvice. Pekrasni prizori pred očima;  majke s djecom, parovi se vodaju za rukice, a u moru više skupina uživa igrajući picigin. Iako je sunčano vrijeme i iako sam i sam zaljubljenik u picigin i more, nisam baš siguran da bih se odvažio ući u hladno more  naganjati tu lopticu po cijeloj plaži. Koliko god se trudio ne gledati, jednostavno nisam mogao ne obraćati pažnju. Pa te izmjene udaraca, padanja, rotacije i skokovi su učinili da loptica po više minuta ne padne u more. Kladio bih se i da se više puta osušila u zraku. Osvrnuvši se oko sebe shvatio sam da nisam ja jedini koji gleda. Svak je barem krajičkom oka promatrao odakle dolazi taj smijeh i vika. Otpor je jednostavno  uzaludan. Sve to me ponukalo da malo više saznam o toj tzv. najsplitskijoj igri. Kako je nastala i kad? Tko ju je prvi  igrao? Koja su pravila?

Bačvice početkom 20. stoljeća

Već početkom 20. stoljeća Bačvice su bili kultno kupalište Splićana. Splitski studenti iz Praga su 1908. donijeli tada neobičnu igru vaterpolo, no Bačvice su bile preplitke za tu igru pa se počeo igrati vaterpolo na suhom. Od tada sežu korijeni picigina. Pravi picigin s pravilima se intezivno počinje igrati nakon Prvog svjetskog rata 1923. Picigin se igra kad god to vremenske prilike dopuštaju, igraju ga i stari i mladi. Loptica se udara otvorenim dlanom i ne smije dotaknuti površinu vode. Idealna dubina vode je do 20 centimetara jer omogućava brzo kretanje, ali u istu ruku i dovoljnu zaštitu pri padu. Idealan broj igrača je 5 i vrlo je važno znati igrati obama rukama jer cilj igre nije svaki puta dodati lopticu točno na ruku, nego ponekad tehnički  isprovocirati što atraktivniji pad. U ovom sportu su posebno na cijeni dobar refleks, brzina, maštovit potez, dobar skok i izvanredan osjećaj za prostor. No pravi piciginaš nikad ne radi akrobatski skok ukoliko to nije potrebno. Udaljenost je među piciginašima, kako bi rekao poznati novinar Ferala Đermano Senjanović-Ćićo, onolika da čuju kada jedan drugome beštimaju mater, dakle 5 do 6 metara. Danas strastveni ljubitelji picigina prave balunčić od teniske loptice tako da joj, kao naranči, ogule koru, a zatim je stružu. Strastveni piciginaš ima ožiljke na kukovima, laktovima i koljenima prouzrokovane padovima. Strastveni piciginaš igra i onda kada se samo pingvini usude biti u moru.

U podsvijesti je svaki Splićanin piciginaš jer ipak je to nešto naše, nešto naše čime se ponosimo, nešto naše što svi volimo igrati. Nema onoga koji se okupao na Baćama, a da nije zaigrao barem dvije tri ruke picigina. Neki ga smatraju zabavom, a neki sportom. Ja ga se usudim nazvati najzabavnijim sportom. Toliko se zavukao pod kožu splitkog puka da se igra i noću pod reflektorima, a od 2005. se održava i Prvenstvo svita u piciginu. Zašto je picigin najposebniji sport na svitu dokazuje i to da se prvenstvo, za razliku od mnogo poznatijih sportova poput košarke i nogometa,  uvijek igra u istom gradu, na istoj plaži, jer samo je Split dovoljno poseban za organizaciju te manifestacije.  Mnogi tu igru kopiraju i igraju po svojim plažama, no jedno se zna, pravi picigin se igra samo na Bačvicama. Za igru picigina nije potrebna samo vještina, već i duša. A usudi li se tko reći da Bačvice nemaju tu dušu?

Koncem srpnja 2007., ministar kulture  Božo Biškupić zaštitio je picigin kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Tko zna, možda jednog dana budemo svjedoci splitkog osvajanja prve zlatne medalje u piciginu na Olimpijkim igrama 2048. u Pragu? Zaista, tko zna? Sve je moguće…

 

Matej Sunara