Godine prolaze, mentalitet ostaje

24. Oujak, 2012

Godine prolaze, mentalitet ostaje

Prijatelj mi jučer govori: „u nedjelju u studentskom domu Stjepan Radić u četiri ujutro napadnuta su dva mladića iz Makarske“. Ipak, novine tvrde suprotno – pretučeni su Makaranin i Šibenčanin. U konačnici potpuno nebitno. „Momci – tko vam je kriv kad govorite dalmatinskim naglasakom!“.

Novinski su naslovi ovih dana blago je reći brutalni. Kažu: „Za Brodotrogir ima nade. Umjesto škvera grade turistički grad“. Živio turizam i živa, šarolika ljeta! Slušat ćemo Melodije Jadrana – ah, te lagane melodije kao najava teških melodija zime. Češke djevojčice prekrasne, bijele puti su ultimativna zabava. More i plaža. Za većinu – ipak – apartmani i rad na crno.

Tokom zime Dalmošima se živo *ebe za bilo što. Putuju po Balearima i iz viših iskustvenih razloga kampiraju po prašumama Papue Nove Gvineje – barem u percepciji forum ratnika i zatucanih, neobrazovanih sjevernjačkih individua. U stvarnosti, djeca, sedmi razred osnovne škole, provode vrijeme obavijeni tamom školskih dvorišta i nemoći rezigniranih roditelja.

Pale se prvi jointovi. Ispijaju se prve boce Dalmatinca s fantom. Mali Masa je glavni u ekipi. Već dvije godine je u Torcidi. Dila godinu dana.
- Di ti je stari ?
- Stari vari.

Vari oplatu tankera od sto milijuna dolara. Ma može varit i maškline. *ebe se Masi. Ekipa sa Pujanki se vratila u srijedu iz Rijeke. Za kartu su isprosili lovu dok su čekali red za ući na Kantridu. Siti su. Svaki je progutao po jednu ukradenu kokoš iz Konzuma. Masa je pod majicu stavio i bocu whiskeya. Vlažno grlo glasnije navija. Hajduk je pobijedio Rijeku 3:0. Vukušić, Caktaš, Vukušić. Izvještaj s utakmice: „Hvala navijačima. Torcida je još jednom pokazala da je naš dvanaesti igrač.“
Šta se tiče starog… *ebi ga – „Brodosplit svakako ide samoborskom DIV-u“, a Hajduk živi vječno.

Krasimir ponosan, i već s dozom sjete u glasu viče: „Bila mi je čast“. Živio Krasimire. Guten Tag Kaiserslautern.
„Radnici Jadrankamena ne dopuštaju HEP-u da im isključi struju“. Perspektiva im je jednaka perspektivnosti teniske karijere Bruna Orešara.
„Dalmacijavino pred stečajem“. Čačić ne da pare. Uz bocu Dalmatinca dan je lakši malom Masi, a i Masinom starom. Navečer mirnije spava.

A opet, *ebeš ti i Brodosplit i Željezaru i Jadrankamen kad Hajduk nije prvi. Stvarnost te s oprezom racionalne maćehe tambura po besperspektivnoj glavi kad je Hajduk prvi na tablici. A tambura li tambura već sedam godina. I onaj željezni malj stvarnosti, direkt iz splitske Željezare nekako brutalnije lomi lubanju posljednjih sedam godina.

Istodobno, one druge ćelave lubanje s Dinamom u srcu mlate Makarane i Šibenčane po studentskom domu Stjepan Radić. Sve sami studenti. Dvadeset i dvije godine prosjek. Studenti iz Karlovca, Belišća i Osijeka pjevaju pjesme voljenom Dinamu i mlate tovarske glavurde, rebra i nosove. Kasnije će diplomama pobrisati glupost, ponos, neodgoj i mast sa ukradenih Todorićevih kokoši.


U Dalmacijavinu 476 direktora tvrdi da im se na žestokom piću temelji sedamdeset posto zarade. Stečaj je izgleda neminovan. Šteta bi bilo da firma propadne. Lakši je život sa Dalmatincem u venama.

Stvarnost u Dalmaciji je gnjilija od Krležinih panonskih močvara, a svi mi okrećemo glavu. Dalmacija u mom oku također, ali neriješeni, rastući problemi ostaju. Što je nama naša Dalmacija dala? Još bolje, što je nama naša Hrvatska dala? Jedni bježe, drugi ostaju. Mijenjaju se samo lica. Godine prolaze, mentalitet ostaje.

A mi još uvijek imamo naše more. Sunce sije. Čehinja bijele puti i dalje se zabavlja po Jadranu s nezaposlenim „galebom“ Stipom. Iznajmljuju se apartmani. Vojska konobara krvavim radom priprema mizerne zalihe za nadolazeću zimu.
Većina dalmatinske intelektualne elite je u Zagrebu. Ružno zvuči, ali je tako. Promatraju prazne dalmatinske kale. Promatraju nezainteresirano dječaka koji upravo završava svoj prvi joint. Promatraju propadajuću industriju, firme i vojsku nezaposlenih koji žive od tri ljetna mjeseca.

Je li ostalo išta u nama da se trgnemo iz vlastite ustajale kože ? Čije zadebljale obraze je potrebno sastrugati za malo nade u našoj prekrasnoj, zapuštenoj Dalmaciji.

Ili će opet bit, *ebe mi se ? Pala je Rijeka. Vukušić, Caktaš, Vukušić.

Josip Maslov