Intelektualci vs. primati i ljudska prava vs. vjera

4. Svibanj, 2012

U svijetu poremećenih vrijednosti u kojem živimo nekoliko stvari dominira u promišljanju prosječnog primata.

Tako će mnogi prosječno pametan i inteligentan homo sapiens, od petnaestogodišnjeg Mate iz srednje tehničke škole u Zadru do bake Emilije sa zagrebačke Kajzerice, imati određeni stav o homoseksualcima,  ustašama , partizanima i četnicima, državi i plaćama, benzinu, o nacionalnim manjinama, o Hajduku i Torcidi, o Dinamu i Boysima, o europskoj uniji, o preimenovanju Trga maršala Tita,  o SDP – u i HDZ –U, o Marijani i Nemešu  i konačno – vjeri.

Stavovi su stvar odgoja. Umotani su u tisuće iskustvenih slojeva i često su potpuno neutemeljeni. Drugačiji izraz za neutemeljen stav je idiotizam jer neutemeljen stav sam po sebi kao trajan i nepromjenjiv, pozitivan ili negativan odnos prema nečemu ne može biti ništa drugo do trajan i nepromjenjiv pozitivan ili negativan idiotski odnos prema nekom pitanju. Netko manje kritičan ovo stanje bi nazvao zabludom. A čini mi se da su mnogi, i oni s lijeva i s desna i od gore i dole, i u koje god se kategorije svrstavali prečesto završavali kao zabludjeli idioti.

Danas je normalno da primitivan predstavnik radikalne političke ljevice zagovara najšira ljudska prava i najšire pravo govora, ali opet ne baš za sve i u svim situacijama. Vjernici su ovdje posebno na meti njegove fiktivne ličnosti. Naime, vremenom je vjera izgubila svoj kohezivni karakter i postala je mnogo više kamen smutnje među neistomišljenicima, a pritom mislim na vjernike i one koji vjeru doživljavaju kao opijum za narod ( i pritom ne mislim na komuniste ). Problematično je i što je u današnjem društvu i medijima stav radikalnih ljevičara i prihvaćeniji jer se čini progresivniji. Omalovažavanje nečije vjere zasigurno  nije stvar  progresivnosti nego kristalno čiste gluposti.

Nedavno održana nacionalistička konferencija u Zagrebu, koja u svojim ideološkim temeljima sadrži teritorijalne pretenzije i nasilje umotano u celofan katoličke vjere i Hrvatstva nije ništa nego ideološki idiotizam koji je sam po sebi kontradiktoran sa sto i jedne strane. Oni su malo promijenili onu Isusovu „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe iako opcionalno nudim da vješate Srbe na vrbe“.

Njihov Isus izgleda priča nekim drugim jezikom, a ideologija mu je  fašistička.

Ova dva primjera radikalne misli u odnosu prema vjeri su primjeri intelektualnog živog blata u koje upadaju idioti. I jedni i drugi su jednako idioti koliko god se trudili izgledati pametno. Za onoga koji pozornije gleda odijelo ipak ne čini čovjeka.

Po forumima i dobrom djelu medija Crkva je leglo pedofila za koju se ,usput budi rečeno, ne zna kako se i što troši iz državnog proračuna. Veliki dio njih smatra da je vjera nepotreban element u društvu. Vjeruju kreteni, moralne nakaze i ljubitelji pedofila. Oni koji žele biti precizniji u uvredama spominju Bosance, Hercegovce i vlaje.

I neke stvari iz prethodnog pasusa doista i jesu istina. Pod okriljem Crkve se skriva određeni broj pedofila. Financiranje Crkve je netransparentno. I medijska šiba je potrebna, ali zasigurno ne u ovolikoj mjeri. Zašto ? Zato što Crkva s druge strane ima i pozitivnih strana. Okuplja ljude koji posjeduju katolički  moralni kod i žive po određenim načelima. Slave Boga i duboko vjeruju u njega. Navest ću samo jedan primjer. Misionari u Africi o čijim sam iskustvima nedavno imao priliku slušati žive onako kako im nalaže odgoj i nepogrešiv katolički moralni kod. Pomažu nesretnima, siromašnima i – nisu isključivi. U siromašnim školama Ugande podučavaju crne dječake i djevojčice informatici i kažu, najsretniji su ljudi na svijetu – i oni i djeca. Katolički duh ovih ljudi i već navedene ekipe s nacionalističke konferencije u Zagrebu je neusporediv. Jedni se žrtvuju i pomažu, a drugi su moralne, političke i ljudske nakaze. Jedni nam trebaju biti uzori, a druge treba ignorirati jer su iritantni poput prijenosa parenja žaba uz komentar Branimira Bilića ili kao što reče Bertrand Russell osnovni problem sa svijetom je što su budale previše samouvjerene, a pametni stalno u dilemi.

I nije sve u onome pokaži se u prvom redu crkve i u onu košaru s lemozinom ubaci sto eura. Naravno da ima pojedinaca koji žive po kodu budi viđen u prvom redu i sa sto eura i naravno da će uvijek biti svećenika koji će narod plašiti „crvenima“, ali to gotovo da i nema značajniju važnost ako je pojedinac voljan stvari sagledavati iz drugačijeg kuta.

Razlog zašto uopće pišem ovu kolumnu je nedavno održani Europski susret katoličkih studenata  kao i sutrašnji Susret hrvatske katoličke mladeži u Sisku, dakle mladih ljudi, studenata koji Boga doživljavaju na osobni način i u njemu vide izlaz iz problema svoje svakodnevice. Oni su budući pokretači ovog naroda i oni postoje. Vjeruju i život žive kroz vjeru. Ovo ne smije biti zanemareno, a pogotovo omalovažavano.

Naime, iako sam po uvjerenju čisti, nepatvoreni agnostik oduvijek me smetala isključivost tobože intelektualaca koji su drugima osporavali pravo na vjeru. Ako je ta vjera još k tome bila katolička onda se to „intelektualno“ gnušanje i pojačavalo uz već navedenu argumentaciju pedofilije, sumnjivih proračuna i još sumnjivije prodaje ili kupnje zemljišta. A Crkva nije samo to. Pa ako vam se s druge strane ne sviđa ta povijesna institucija Crkve, onda je barem potrebno ostaviti prostora za crkveni nauk ili još bolje biblijski nauk.

I stoga, ako postoji nešto što može povezati određeni broj studenata i to nešto je vjera u Boga zašto ne, ali samo pod uvjetom da je to nešto dosljedno, pametno i iskreno. Ako se tisuće studenata mogu povezati u zajedničkom cilju i na ispravnim temeljima doprinijeti boljitku naše zajednice to apsolutno podržavam.

Oni koji su poput mene agnostici i ateisti ne bi trebali isključivo pristupati ovima koji vjeruju i nikad ne s omalovažavanjem nego razumijevanjem. Netko svoj mir i smisao nalazi u Bogu, netko u knjigama, sportu, ljubavi…

U konačnici, ostajemo zajedno pred istim preprekama i problemima, a samo ih zajedništvom možemo svladati.

 

 Josip Maslov