Matinim primjerom u bolje sutra!

2. April, 2012

Nikada ništa u mladom čovjeku, još k tome intelektualcu, nije izazivalo takvo uzbuđenje od ideje da mijenja svijet oko sebe.
Svoju ideju promjene promatram s tri razine. Tekst pišem s pogledom na zagrebačku katedralu, simbol najviših duhovnih, umjetničkih i inženjerskih postignuća čovječanstva, naspram površnosti, političke i vjerske zatucanosti, pohlepe i neograničene siline gluposti i ostalog smeća kojeg smo kroz vjekove proizveli toliko da ga ne bi prožvakalo smetlište površine Balkana.
Prva razina pristupa promjeni je pogled iz očiju prekrasnog čovjeka imenom Mate Vukorepa. Njegove riječi govore dovoljno same za sebe, pa sam se potrudio izdvojiti najvažnije;
U razgovoru sa novinarom Antom, Vukorepa kaže: „Aha, to je vrlo važno. Ovo je potvrda o plaćenoj naknadi za obavljanje malog ribolova u odnosu od 700 kuna. Jesan l` ja čov`k ili nisan.
-Jes` čov`k.

Ante zašto san ja reka ? Vrlo je važno da mladu državu neću je ništit.“
Pa o svome sinu gospodin Mate kaže: „On stvarno pomaže šta mu god rečeš. Čak na stroju radi. Ali što je vrlo važno; nema se on kad drogirat, ka je uvik s menom.“
I dalje: „A slušaj Ante neće niko radi, svi se žalu na državu moran ti nešto reć… kriv mu je Račan, kriv mu je Mesić, kriv Tuđman, kriv je Tito, kriv je Ante Pavelić, svi krivi… pogledaj ih Ante molin te na rivi koliko ih šeta. Neće rade…“
Lopovi s diplomama, politički i sportski uhljebi, bivši bageristi, generali bez zasluga, loši tenisači, povjesničari (demagozi) koji barataju lažnim činjenicama i dalje se svojski trude da Matu Vukorepu prikažu kao seljačinu, a on nije ništa osim poštenog seljaka. Urbani rasizam, naime, ima jednaku snagu rasizma onih koji su iz političkih i raznih drugih razloga palili sela, po stablima vješali crnce ili pišali po mrtvim leševima i na isti način je opasan po društvo jer pokušava zamagliti i u konačnici ukloniti tu kilometrima debelu liniju između seljaka i seljačine.

Sve što Mate želi je platiti naknadu za obavljanje malog ribolova da bi mladoj državi Hrvatskoj bilo bolje, odgojiti svog sina kao poštenog čovjeka, a u konačnici pruža vrlo zdravoseljački i ne tako neispravan pogled na mnoštvo koje po rivi ili zagrebačkoj špici ponedjeljkom ujutro ispija kavu i ne radi ništa.
Naravno da stvari nisu jednostavne kao što to izgleda iz Matinih očiju, ali daleko od istine nisu.
Druga razina pristupa je Friedrich Nietzsche koji piše:
„Za mene je laž ne htjeti vidjeti nešto što se vidi, ne htjeti nešto vidjeti onako kako se vidi: nije važno zbiva li se laž pred svjedocima ili bez svjedoka. Najuobičajenija je laž ona kojom čovjek sam sebi laže; laganje drugima razmjerno je rijetko.“
Problem je što oni koji godinama efikasno lažu druge, koriste silu medija i apatiju cjelokupnog društva. Bavimo se nevažnim pitanjima koja odjednom postaju toliko važna da nam pred zdravim očima izmiču mnogo važnija pitanja. Ovo je vrhunac političke iluzije. U tom trenutku počinjemo lagati same sebe, pa razlog naših životnih neuspjeha i zapreka našem samoostvarenju postaju tovari ili purgeri. To izaziva frustraciju i odjednom silinom mladog Spartanca napadamo našeg mrskog neprijatelja. Mjerilo uspjeha i društvene prihvaćenosti je ukradena zastava suparničkog nogometnog tima. U prvenstvenoj pauzi vlada nestašica zastava, a na meti su oni koji imaju najmanje sreće.
„I najškodljiviji čovjek možda je još uvijek najkorisniji od svih u pogledu održanja vrste; jer svojim djelovanjem on uzdržava u sebi ili u drugima nagone bez kojih bi ljudstvo već odavno bilo malaksalo i istrunulo.“

Samo što su kod nas škodljivi ljudi kao paraziti koje ne možeš ubiti ni na ekstremnim temperaturama, obitavaju na nama i sišu nam moždane stanice, a oni nas siti i zavaljeni u fotelje promatraju u izravnom prijenosu na programu HRT-a dok kličemo Ivo, Ivo, Ivo; a nešto kasnije i Jadranka, Jadranka, Jadranka… Neki treći nas nemilosrdno kradu dok uživamo u novokomponiranim i zasigurno budućim remek-djelima klasične glazbe na trećem programu Hrvatskog radija
Pitam se gdje su nam limiti i do koje mjere smo u stanju biti istodobno i slijepi i gluhi i nijemi.
Treća perspektiva je vrhunski književnik i još bolji kritičar društva Miroslav Krleža. On piše:
„Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave, žalosne ptičje oči, kravlje butove, konjska stegna, a sinoć još te su životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvečerje svoje smrti po kokošinjcima, a sada sve je završilo u ljudskim crijevima, i to se micanje i žderanje u jednu riječ zove: život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije.“


Zbog čega nam je dovoljno da smo siti? Zašto se bojimo govoriti, pisati i čitati? Zašto se bojimo slušati druge, pa makar to bio i neko naizgled priprost. Zašto je puko preživljavanje i grebanje za pozicije smisao naših života. I onda se usuđujemo nazivati intelektualcima i pokretačima. Ne pričam ovdje o organiziranju u gerile i državnom udaru. Govorim o sitnim znacima pažnje koje možemo napraviti za druge. Govorim o osjećaju za pravdu, odnosno za nepravdu oko nas. Govorim o starom djedu Stjepanu kojem su pomogli momci iz Esave i brojni sudionici akcije skupljanja boca za dobrog gospodina koji ganut i na rubu suza okupljenima dijeli blagoslove. Govorim i o inicijativi protiv nasilja koja je upućena u sve medije od strane Udruge studenata grada Splita.
Kada je Udruga izašla u javnost s priopćenjem o nasilju u društvu, a ponajprije sukobima pojedinaca ili skupina na međuregionalnoj razini kojem smo na svakodnevnoj bazi svjedoci, nije nam cilj bio promijeniti svijet, dapače nije nam cilj bio promijeniti niti jednu devijantnu društvenu skupinu ljudi kojima se bave sociolozi svijeta i koje su posljedica trulog društvenog temelja i koju zasigurno neće promijeniti jedan članak na internetu. Ipak, upozoravanje na problem koji postoji oko nas jest naša dužnost, sviju nas, a ne samo ove Udruge.
Iz toga može proizaći promjena jer za nastojanje da se nešto dogodi i pokrene nije potrebno puno, ali za nezainteresiranost ne treba ništa.

Josip Maslov