Ljubav – najveći izazov ljudskog života

4. Svibanj, 2012

U vremenima kada osobni interesi prestavljaju jedinu vrijednost za pojedinca, pravi izazov postaje ljubav za drugog čovjeka. Ljubav prema vlastitom rodu, počevši od obitelji, mjesta, naroda do čovječanstva sastavni je dio ljudskog duha i kulture. Ljubav prema drugom čovjeku osnovni je princip koji je od početka vremena čovjeku i omogućio da stvori život i zajednicu koju danas poznajemo.

Iako je u prošlim vremenima naše vrste ta ljubav bila mehanizam nadograđen na primitivnu potrebu stvaranja čopora u potrazi za hranom i dobrima, pa i protiv drugih čopora iste ljudske vrste, s vremenom je čovjek nadišao tu životinjsku dimenziju vezanja iz čiste koristi i osjetio ljubav kao jednu – samo i posebno – ljudsku kategoriju neobjašnjive povezanosti i radosti koju pripadnost i blizina s drugim ljudima i za drugog čovjeka donosi.

Nebitno odakle dolazili, koji im bili interesi, boja kože – tu počinje ljubav! Ljubav kao najsavršeniji mehanizam postojanja koja nadilazi bilošku strukturu čovjeka i daje mu bezvremensku i transepohalnu dimenziju uzdižući dostojanstvo njegovih misli iznad pukog kodiranja u biološkoj supstanci mozga. Ona iako ne predstavlja meterijalni život, biva meterijalizirana kroz čovjeka, a kao duhovna dimenzija postaje opipljiva u neshvatljivom zrtvovanju samog sebe za onoga drugoga bez sebičnih ciljeva. Tako ona u biološkom i materijalnom svijetu nalazi svoju materijalizaciju a u isto ih vrijeme nadilazi i izbiva kao transmaterijalna stvarnost.

 

Svako ljudsko biće ponekad barem osjeća potrebu da ljubi i bude ljubljeno – ne isključivo paženo i zbrinuto – već ljubljeno i da ljubi bez razloga, ne toliko konkretno niti materijalno, ne radi razloga i pobuda koje samo shvaća i može objasniti nego jednostavno kao nadmotiv koji egzistira u nama i potiče nas na neko određeno stvaralačko djelovanju u kojemu ta nematerijalna i bezinteresna stvarnost ljubavi poprima svoju vanjsku dimenziju i opipljivo oblikovanje. Ljubav je izazov ljudskoj savjesti, moment koji nadilazi njegovo biloško postojanje i daje mu bezvremensku dimenziju, ona obično čini posebnim, ispunja dublje od kruha i vode, daje osjećaj vrijednosti i ponosa, osobite pripadnosti nečemu vrijednijem od onog s čim svakodnevno živimo i oko čega se vrte naša voljna nastojanja.

Ljubav ispunjava čovjeka srećom i onda kad prestavlja žrtvu i sebedarje, te ostaje jedino novo stvaranje i nastajenje iz ničeg u prostranstvu stvorenog svemira koje se diljem svijeta i sada događa u čovjeku. Misterij koje poznati zakoni fizike i bilogije nemogu odgonetnuti, dimenzija koju prostor ljudskog duha posjeduje i koju je sposoban s vremena na vrijeme materijalizirati u ove četri dimenzije o kojima inače sebično razmišljamo i oko kojih se trudimo. Ljubav je za čovjeka sve, jer ga Ljubav čini čovjekom i izdvaja iz materijalnog svijeta dajući mu mjesto ne među zvijezdama kako su govorili pjesnici, nego iznad zvijezda i iznad vremena.

 

Josip Zekić