Pravo na osudu i Bog

13. Lipanj, 2012

Današnje vrijeme obiluje primjerima raznih osuda na političkom, religijskom i osobnom planu. Osuda se koristi kao metoda smirivanja vlastite savjesti. U jezivom strahu pred istinoljubivošću i priznanjem vlastite nesavršenosti pa time i grešaka, čovjek poseže za osuđivanjem – istih kao što su sami – ili onih nesto drugačijih. Strah pred suočavanjem sa samim sobom rezultira i na globalnoj i državnoj razini inflacijom novih zakona, zabrana i progona, kojima nije cilj dobro i boljitak čovjeka i čovječanstva, nego sijanje straha, kontrola i manipulacija na svim raznama.

Osuđuju se ireleventne stvari, a prioritet zauzimaju nebitne pred bitnima. Kazne i osude za novčane malverzacije višestruko su više nego li za zločine protiv čovjeka i ljudskog života. Novac je Bog kojeg se nastoji na svaki način zaštititi. A čovjek je izvrgnut osudi i ropstvu ili sužanjstvu u velikoj mašineriji obogaćivanja nekolicine pojedinaca koji su zakonima i ratom koji provode na taj toboze mirni način izdiktirali osudu slobodi čovjeka i uzeli mu svako dostojanstvo. Na svim razinama se izoliraju i posramljuju oni koji misle i djeluju drugačije. No svjesni smo duboko u sebi koliko je nezdravo i prehrabro bit isključiv prema različitima.

Da nije bilo Pavla i samo Kršćanstvo bi propalo, jer se nekolicina Židova koji su povjerovali u Isusa opirala širenju evanđelja medu strancima, smatrajući sebe Izabranima i povlaštenima, nasljeđujući pogansku tradiciju plemenskog Boga koja je postojala u Židovstvu – Bog koji je izabrao samo i jedino njih. Širenje Evanđelja među strance odmah je naišlo na otpor i osudu koja je srećom nadvladana Pavlovim kozmopolitskim svjetonazorom. Isto se to događa i danas. Monopolizacija Boga i spasenja koje je moguće isključivo u okviru jednoga modela religioznosti sto je potpuno ne-Kristovski pristup. Sama logika Boga govori da ako postoji moze bit samo jedan i jednak za sve – sve ostalo je potpuna zabluda i jeftina manipulaciju u cilju materijalnog i častohlepnog osiguravanja autoriteta i moći pojedinca ili nekolicine a ne istinske želje za Objavom Godine milosti Gospodnje.
Dok god Religije nastoje kopirati koncept uređenja država, kojima je jedini cilj osiguranje moći, kontrole nad ljudima, širenja teritorija, a ne ljubav i nikako ne boljitak čovjeka. Ne idu prema Bogu već upravo suprotno – odmiču sve dalje i dalje od Njega. Čežnja za slavom, moći i kontrolom, monopol nad spasenjem,  đavolska je a ne Božanska država. Istinski put vjere je put rasta u čovječanstvu, gdje apsolutno sve i bolesne i zdrave, siromasne i bogate, crne i bijele ne samo gledamo već osjećamo svojim – jednim tijelom velikog božanskog djela, Boga koji ljubi SVE JEDNAKO bez prava na monopol, Boga koji se svakome jednako veseli, Boga koji je isti za sve sto je stvorio. Jer je sve stvorio s istim pravom zivota i bolesno i zdravo. I svaki put kad nekome kazemo i izrugamo se – “vidi bolesnika” – rugamo se tvorcu toga čovjeka, a tvorac je Bog kojemu nijedna riječ, pogled ni grimasa ne bjezi od pogleda, jer On sve zna. Svojom milošću uzdržava sva stvorenja. U Njemu se svi s jednakim pravom dostojanstva miču i jesu. Bog ne živi u zlatu i kamenu, ne stoji na baršunastom sedesu, ne skuplja novce, ne kiti se sjajnim odijelom, on Živi, Stvara i Djeluje kroz one koje smo mi uzeli smatrat bolesnima jer se nisu uklopili u našš koncept, nasu viziju, nasu organizaciju, nas svjetonazor, za koje nema mjesta pod tijesnim krovom nase SEBIČNOSTI. Bog je Jedan i Isti za sve i sve jednako ljubi ili ga jednostavno uopće nema. Koncept Boga koji čuje samo iz te i te crkve, džamije i hrama, koji prihvaca žrtvu samo iz nekih ruku je koncept našeg EGOIZMA I SEBIČNOSTI i govori mnogo o nama ali NIŠTA O BOGU.

BOG JE LJUBAV…LJUBAV JEDNAKA ZA SVE…i DA ŠTOGOD NIJE LJUBIO NEBI TO NI STVORIO

 

Josip Zekić