Ostalo

2. February, 2018

Hodočašće u Mariju Bistricu 2011.

Više od 700 zagrebačkih studenata iz svih krajeva Republike Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine okupilo se u nedjelju, 8. svibnja, u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke, kako bi se u molitvi i zajedništvu pripremili za skorašnji pohod Svetog Oca našoj zemlji. Susret predstavlja prvo povijesno studentsko hodočašće u spomenuto svetište, prenio je 10. svibnja portal papa.hr.

Hodočašće je organizirano na inicijativu Udruge zagorskih studenata, a u suorganizaciji je uz trinaest zavičajnih udruga Sveučilišta u Zagrebu sudjelovala i Udruga studenata grada Splita. Ostvarenju ovog događaja pomogli su studentski pastoral predvođen kapelanom don Damirom Stojićem te Grad Zagreb, koji je za potrebe hodočašća donirao petnaest autobusa kojima su studenti od studentskog naselja „Stjepan Radić“ krenuli prema svetištu u srcu Hrvatskog zagorja.

„Nama je drago da smo sudjelovali u ovom hodočašću kao jedna od četrnaest udruga – drago nam je što smo uspjeli skupili jako velik broj studenata. Bilo bi divno kada bi ovaj događaj postao tradicija koja će se ponavljati svake godine“, za papa.hr je u ime Udruge studenata grada Splita izjavila potpredsjednica Antea Britvić.

„Došli smo u ovo svetište svi zajedno kako bi se vratili onim izvornim etičkim i moralnim vrednotama koje smo naučili u svojim obiteljima, a mislim da smo to ovim hodočašćem i postigli. Petnaest autobusa, punih gotovo do posljednjeg mjesta, veliko su postignuće za prvo hodočašće, tako da smo ispunili onaj osnovni cilj koji smo si zadali“, izjavio je za papa.hr predsjednik Udruge zagorskih studenata Miroslav Smetiško.

Osim same pripreme za doček Svetoga Oca, studentsko je hodočašće bilo obilježeno snažnim karakterom zajedništva između različitih krajeva Hrvatske. Po dvoje je članova svake od udruga bilo odjeveno u narodne nošnje svoga zavičaja te su oblikujući procesiju, predvođenu barjacima Republike Hrvatske i Herceg-Bosne, otvorili nedjeljno misno slavlje, koje je u koncelebraciji sa sedam svećenika predvodio studentski kapelan don Damir Stojić.

Prije samog početka misnog slavlja, pozdravni je govor u ime udruge organizatora održao Miroslav Smetiško pozdravivši okupljene na zagorskom dijalektu. Iskazao je dobrodošlicu svima u „lijepi zagorski kraj kojim je hodio i sam papa“ te uputio riječi zahvale udrugama suorganizatorima i zagrebačkom gradonačelniku na omogućenom prijevozu.

Nakon pozdravnih riječi, čitanja i evanđelja, vjernicima se u propovijedi obratio predvoditelj euharistijskog slavlja, studentski kapelan don Damir Stojić. Apelirao je na okupljene studente i ostale vjernike da susretnu „Isusa u zajedništvu“ te nastavio riječima: „Danas je popularno reći: ‘Krist da, Crkva ne’. To je pogrešno i krivo. Isus je ustanovio Crkvu – Isus je Crkva. Ako želimo susresti Isusa, moramo ići u crkvu.“ Naglasio je da „katolik ne može biti katolik ako sudjeluje u mitu i korupciji, ako podržava nemoralne zakone i živi nemoral na bilo koji način“, te je dao svim vjernicima tjedni zadatak: „Izazivam vas da probate ovaj tjedan evangelizirati jednu osobu. Vjerujte, vaše riječi neće biti uzaludne.“ Stojić je svoju propovijed zaključio citiranjem novoproglašenog blaženika pape Ivana Pavla II: „Ne bojte se!“ te dodavši da „Isus vodi ovu borbu i ne možemo je izgubiti“.

Upečatljiv trenutak koji je dao dodatan obol ovom posebnom misnom slavlju bile su molitve vjernika koje su čitali u narodne nošnje odjeveni članovi zavičajnih udruga, a koje su bile preporučene za studente, mlade, mir u svijetu, a posebno za domovinu, hrvatske branitelje i „za zatočene u haškoj tamnici“.

Misa je završena pjevanjem hrvatske himne „Lijepa naša“, nakon čega se u ime koordinacije četrnaest zavičajnih udruga zagrebačkog sveučilišta okupljenima obratio Ivan Bota pročitavši „proglas hrvatskih studenata Hrvatskoj i svijetu“. Radi se o najavi „Studentske deklaracije o Domovinskom ratu“ koja je još uvijek u izradi, a koja odražava stav studenata zavičajnih udruga o „epitetima koje je nedavno Haški sud dodijelio Lijepoj našoj u obrazloženju presude“. U proglasu studenti zahtijevaju „pravdu, pravednost i nakon svega opet, pravdu“ i da se preispitaju „pravni temelji na kojima se donijela takva sramotna odluka“. „Studentskom deklaracijom o Domovinskom ratu želimo reći svijetu da je Hrvatska svoju neovisnost izborila časno i pošteno u obrambenom oslobodilačkom Domovinskom ratu. Svijet to mora znati“, zaključio je Bota.

Odmah po završetku izlaganja studentskog proglasa, na obližnjem se brdu molio križni put kojem se priključila većina studenata, koji su se kretali u procesiji predvođeni križem naizmjence nošenim od strane predsjednika svake od četrnaest zavičajnih udruga.

„Krenule smo zbog zajedništva, a to smo i dobile. U prvom je planu bila priprema za Papu, a u pozadini misa za generale – htjeli smo im odati počast i dokazati da smo i mi studenti, čije mišljenje danas gotovo nitko ne uvažava, uz njih“, izjavile su za papa.hr hodočasnice.

Dražen Maleš

Putovanje u Beograd 2011.

Gdje, kako i zašto?
U Beograd. Busom. Zato jer smo cool.

Pa počnimo…
Kada smo u 10. mjesecu pitali članove udruge gdje bi željeli ići na zajedničko putovanje – u Beograd ili u Sarajevo, mišljenja su bila podijeljena pa smo stoga odlučili provesti internetsko glasovanje kako bi glas naroda donio konačnu presudu. Nakon tjedan dana narod je odlučio – ide se u Beograd. Neki i nisu bili oduševljeni rezultatom, ali nema veze, život ide dalje – ”izabrao sam život”, rekao bi Renton, a mi svejedno idemo u Beograd.
Bacili smo se na posao prikupljanja ponuda za naš prvi kolektivni odlazak izvan granica Lijepe Naše, pa smo tako svakodnevno iznova vagali opcije: više ili manje razgledavanja, više ili manje slobodnog vremena, samo u Beograd ili bismo svratili i u Novi Sad.
Morio nas je niz dilema, ali vremena su teška, para se nema, a mi bismo uživali.
Tako je, napokon, nakon dana i dana telefonskih razgovora, različitih agencija, puno i previše zainteresiranih, došao dan kada je pred autobusom na zagrebačkom autobusnom kolodvoru stajalo 28 junaka, mahom neispavanih, ali avanture željnih lica. Ostavivši Zagreb za leđima, krenuli su u prvi dan naše pustolovine – na 400 kilometara dugačak put prema istoku.

Nakon što su jedni malo „ubili oko“, drugi malo popričali, neki odigrali pokoju partiju trešete, a neki oprali grlo istarskom medicom (ali, pssst, nismo vam to rekli) naš vozač, naš Brat, sigurno nas je, u rano poslijepodne, iskrcao pred naš privremeni beogradski dom. Naš smjeli vodič nas je razmjestio u sobe, dao nam malo odmora, preporučio gdje da kušamo poznate Karađorđeve pljeskavice, punjene ćevape i ine specijalitete, te nas odmah potom odveo u šetnju Knez Mihajlovom ulicom do boemske četvrti zvane Skadarlija. Ono čega će se većina prisutnih prvog sjetiti jest hladnoća koja nas je pratila u razgledavanju i želja da se što prije sjedne u neki kafić kako bi se popio topli kofeinski napitak, dobro, lažem – hladno i okrepljujuće pivo.

Nakon toga, većina junaka je u slavnoj „Skadarliji“ otišla u glasoviti restoran ”Dva jelena”, što će, vjerujem, pamtiti još dugo – što zbog hrane, što zbog „Vela Luke“ koja je u samom srcu Beograda bila svirana samo za njih.
Nakon poštenog obroka te punih trbuha i trbuščića, došlo je vrijeme da obavimo ono zbog čega smo se zapravo i otisnuli na cestu – za večernji izlazak. Hm, gdje da idemo? Hmmm, a gdje se mi nalazimo? U Beogradu? Pa kakvo je to onda pitanje?!

Iako izlasci nisu bili planirani na razini grupe i svatko je mogao ići gdje god mu srce poželi – a ruku na srce, u Beogradu ne manjka izbora – velik broj putnika ipak se držao na okupu, pa su tako, ne razbijavši dalmatinsko jedinstvo, zajedno krenuli prema „Teatru“, jednom od najelitnijih disco-klubova u gradu. Na ulazu nas je odmah dočekao man in black s nesvakidašnjim pitanjem za našega predsjednika: „Imate li oružje“, upitao ga je, a potom nas svih uputio pod budno oko detektora metala. Uspješno položivši prvi Herkulov zadatak i prešavši prag mjesta gdje se okuplja sama krema susjedne nam države, dočekao nas je osjećaj kao da smo zakoračili u kakav film – hostese vas prate do vaših stolova, svuda oko vas crveni zastori, plesačice, konobari u odijelima. Vrlo brzo shvatite gdje ste došli kada vas za bocu votke traže 120 eura, ali za cijene se ne mari dok vam pozornost otimaju lijepe domaće dame sa značajnim dekolteima, te visoki, crni i zgodni dečki. Teško je to pisanom riječju predočiti – to jednostavno morate doživjeti. Jednom riječju – teatar! Konfeti, baloni, plesačice i silikoni – za većinu ljudi san snova. Mada beogradski taksiji slove za jedne od najjeftinijih u regiji, svih koji planiraju posjetiti srpsku metropolu pozivamo da se odazovu konzultacijama kod nekog od naših junaka koji su taxi, umjesto 250 dinara, uspjeli platiti 2500 dinara.

Dan drugi. Rano ustajanje nije baš razveselilo pospane studoše, ali se većina ipak uspjela izvući iz toplih kreveta našeg hotela, pred kojim nas je dočekao naš vodič u pratnji ljupke beogradske kolegi(ni)ce Kristine, koja nas je odvela u razgledavanje stare gradske jezgre, tvrđave Kalemegdan i svakojakih arhitektonskih znamenitosti grada. Eh, da, ne smijemo zaboraviti pohvaliti neke od suputnika koji su u svega dva dana bez problema uspijevali savladati ćirilično pismo s kojim je većina muku mučila vidjevši u njemu vizualnu barijeru u komunikaciji. Poslijepodnevni je raspored za nas junake bio individualan, neki su otišli dalje u razgledavanje, neki posjetili neke znance, dok su neki sa sobom ponijeli dalmatinski duh te su neumorno odmjeravali snage u trešeti, u toplini sobe 425 gdje im je društvo pravilo domaće, Jelen pivo.

Noćni život u Beogradu poprilično je različit od istog u Hrvatskoj – ulasci u diskoteke nalikuju na scene iz američkih filmova, gdje pred vratima čeka kilometarska kolona, a to smo, na našu žalost, osjetili na vlastitoj koži. Tako vam je to – zla kob nas je razdvojila, pa su dalmatinski sokolovi i sokolice bili raštrkani po mnogo beogradskih lokacija privlačnih mladima – ovisno o glazbenom ukusu. Bilo bi previše da vam sve to sada prepričavamo, ali nemojte se ustručavati nekoga od njih zaustaviti da vam o tome priča, jer svačega ćete se naslušati.
Što smo iz našeg čekanja u repu naučili? – Nikud bez rezervacije. Povedite se našim iskustvom kako ne biste cvokotali sjekutićima na beogradskoj zimi.
Druga je noć za većinu nas bila kobna, pa je tako sutrašnje jutro bilo rezervirano za detoksikaciju, sabiranje dojmova, a za stanare sobe 425 za igranje trešete do popodneva. Naravno, ponovno uz Jelen pivo (ovo im je već druga besplatna reklama, pa ih molimo, ako ovo čitaju, da sukladno tome pošalju neku crkavicu na račun naše skromne udruge. op.a.).

Iscrpljujući, treći dan, učinio je naše junake gladnima, pa su se čoporativno zaputili na finu večeru u jedan od ponajboljih beogradskih restorana. Večer na koju nitko nije imao ni najmanju zamjerku, obilježenu božanskim osjećajem sitosti i zalivenu dobrim vinom. I znate što? Ponovno nam se pjevalo. Ovog puta za nas je svirana Cesarica, a kao dokaz da su Hrvatice ipak najšarmantnije cure na svijetu imamo činjenicu da je svaka od cura za našim stolom na poklon dobila crvenu ružu od grčkog turista na istoj lokaciji. Još nešto, moramo vam napomenuti da nisu samo cure bile te koje su osvajale, jedan od naših junaka je bio pozvan na ples od poprilično starije dame, ali nimalo staroga duha.

Posljednji noćni izlazak naši su junaci proveli u klubu Cinema, za koji vam ništa drugo ne možemo reći nego savjetovati vam da ga nipošto ne propustite posjetiti ukoliko se ikada nađete na beogradskim ulicama. Noć za koju slobodno možemo reći da je bila vrhunac naše male avanture. Nakon samo par sati došlo je vrijeme napuštanja hotela, što se poklapalo s trenutkom kada su naši putnici klonuli tijelom i duhom. Odbijen je prijedlog da se ide u daljnje razgledavanje, a umorna su lica molećivo tražila povratak u Zagreb.

I tako smo se, četvrtoga dana naše pustolovine, u 17:00 sati, ponovno našli na mjestu gdje je sve počelo – na zagrebačkom autobusnom kolodvoru. Jedan po jedan, napustili su junaci naše prijevozno sredstvo te su se, iako umorni, sa smiješkom na licu vratili svojim studentskim obvezama.

Antea Britvić

Splitski studenti u gradu Vukovaru 2012.

Tridesetak članova Udruge studenata grada Splita sudjelovalo je u obilježavanju dvadeset i prve obljetnice pada grada Vukovara, 18. studenog. Put je organiziran u suradnji s ostalim zavičajnim udrugama koje djeluju u Zagrebu. U nedjelju 18.11. u 5 sati krenuli smo prema Vukovaru zajedno s studentima iz drugih zavičajnih udruga. Na putu nas je snašla mala nevolja jer nam se jedan od tri autobusa pokvaria, no to nas nije zaustavilo.

Lipo smo se svi skupa stisli u dva i sritno stigli do Vukovara. Oko 10 sati stigli smo u Vukovar te zajedno s kolegama koji su išli dva dana formirali kolonu, na čelu koje je išla hrvatska zastava duga 9 metara kao i vijenac od studenata za vukovarske žrtve. Osokoljeni prethodnim oslobađanjem naših generala oveća skupina kretala se prema groblju tiho pjevajući domoljubne pjesme. Prolaznici su snimali i fotografirali kolonu studenata te su nam se pridruživali želeći biti dio mase u kojoj se osjećao ponos i domoljublje. Pješačili smo više kilometara i bili na misi, a poslije toga smo grupno išli na večeru, a potom natrag za Zagreb. Kuči smo došli oko 22 sata, izmoreni, ali ponosni na naš grad heroj !

 

Splitski studenti u Vukovaru 2011.

Splitski studenti u Vukovaru

 

Dvadesetak članova Udruge studenata grada Splita sudjelovalo je u obilježavanju dvadesete obljetnice pada Vukovara, 18. studenog. Put je organiziran u suradnji s ostalim zavičajnim udrugama koje djeluju u Zagrebu.

Više od 300 studenata priključilo se koloni sjećanja i dvosatnim mimohodom od bolnice do Memorijalnog groblja odalo počast svim preminulim braniteljima i civilima. Ni vrlo hladno vrijeme ih nije omelo da cijelim putem zajedno ponesu tri velika hrvatska barjaka i vijenac koji su kasnije zajedno položili ispod spomenika žrtava Domovinskog rata. Lijepom su gestom odali zahvalnost Gradu Heroju i poručili da Vukovar nikad neće biti zaboravljen. Upaljeno je na desetke svijeća i cijela svečanost je zaokružena Svetom misom koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić. Zajedničkom večerom u Slavonskom Brodu završili su jednodnevno druženje.

 

Matej Sunara

Gradelada

Kraj akademske godinu uvijek nastojimo završiti lijepim druženjem naših članova pa smo tako do sada organizirali dvije „Gradelade“ na Jarunskom jezeru. Prve godine preko 50, a druge čak preko 100 ljudi uživalo je uz meso i ribu kojima smo častili članove, a sve je bilo zaokruženo pjesmom uz gitare, nogometom, briškulom, trešetom i raznim drugim društevnim igrama – od ranog jutra do kasno u noć.

Osigurati hranu, prostor i zabavu za toliki broj ljudi nije bilo jednostavno; spavalo se na klupicama kako bi se sačuvalo mjesto, hrana se pripremala satima i pojedinci se izmjenjivali na roštilju, ali sav taj trud se višestruko isplatio. Osim toga, na kraju smo obradovali i druge – sav ostatak mesa i ribe poklonili smo za obroke siromašnijim obiteljima.